Projektovati muzej! Naredba ili unutrašnja potreba?

"Projektovati Muzej!"; autoritativno reče neko. Profesor, neka budža puna para, sa popratnim ukusom za "lijepo" ili ne , nebitno, Sam ja, samom Sebi, drug, svijet, Potreba, Ona, Okolina, Malo praznog mjesta, neko je rekao... Kao da je bitno, zadatak je postavljen, onaj što ga postavi , mora da nestane. Ili sve gubi smisao.
Publika sjeda na mjesta, u rukama držeći male prospekte,koji pojašnjavaju radnju komada, ovaj put prospekt je bjeli A4 format sa jednom rečenicom. svjetlo je još jako, neko se okreće , gleda ko je tu, ko njega gleda, komešanje i ispuhavanje nosa, svjetlo se gasi, zavjesa podiže i predstava poče!
Ja na sredini bine,u nekoj poderanoj odjeći uznemirenog pogleda, drhtavog tjela , tražim nešto. Problem kod nedefinisanih predstava, taj je, što je jedino naziv postojan i neupitan, "Projektovati muzej!" , dok sve ostalo, tekst, scenografija, osvetljenje, broj glumaca, kostimi, muzika, pokreti, taktovi, broj scena, završnica, pa čak i način poklona na samom kraju, nije definisano. Nema pravila. Odnosno ima. Samo nisu utvrđena. Problem je još veći, kad je glumac, u isto vrijeme i režiser i producent, i mrtva priroda, scenograf, svjetlosni majstor, kompozitor, direktor i sekretarica, pa i ona daska pukla na pozornici, glumac je sve, pa još gore što i nije glumac, nego arhitekta, projektant, neimar, građevinac, dizajner, student i profesor, investitor i juzer,upitnik i odgovor, glumac je arhitekta, a arhitekta je malo zbunjen.

Posmatrajmo predstavu.....

Poderana odjeća,izgužvano bjelo lice, izgubljene oči i prljave daske. To je što smo vidjeli kad se zavjesa podigla. Praznina i pitanje. Naravno da publika očekuje spektakl. Kurve su to u udobnim stolicama, vazda traže nešto novo, bolje nego prethodno, jače , efektivnije, agesivno ili možda tragično, hoće te propalice u udobnim crvenim foteljama i da se smeju , onako od srca, da plaču iz duše, da vole ko nekad, da karaju bolje nego juče, da ih se majke i očevi sjete, djeca da nađu lizalo, curice dečake, igračke isto nešto hoće, nove baterije ili neke druge ruke da ih maze, svi traže i upiru očima u poderanu odeću i izgužvano bjelo lice od 20 KM, za cjenu ulaznice od 3 KM.

Tap,tap,tap,tap. Lupi glavni glumac po daskama. Tap. Lupi i glavom o dasku. Da se podsjeti na bol. Aghhghghghg. Jauk. Prostire se zvuk po sali, dobra akustika za ponovo rađanje samoljublja. Potrebno je samoljublje glavnom glumcu. On predstavu nosi, a ako nije zadovoljan sobom u stvarnosti, kako li će nezadovoljan u imaginaciju budućnosti.

Scenografija probi drvene daske i oko poderane odjeće, izgužvanog bjelog lica, svjetlucavih očiju, diže se šuma pitanja. Od drveta napravljene razne forme i oblici, na kojima su rukom, crnim markerom, ispisana pitanja, na koja glavni glumac mora sad , kako publika zaključuje, do kraja predstave da nađe odgovor. Sve se ipak mora završiti nekim ciljem.Svaki početak ima kraj! - Ko li je to rekao , da ga u guzicu poljubim? - pomisli pisac početni u petom redu sa desna. Svi stubovi su u osnovi postavljeni na nejednakim distancama, ali ne da bu se pravila zbrka, ili asimetrična postavka, naprotiv, trud samih pitanja i jeste, da se ne utiče pitanjem na odgovor, nego samo kao siluete, pomognu rađanju jedne dobre završnice. Silutete čija je vildljivost smanjena u Foto šopu na 11 .

-Opet sam došao , šumo pitanja.Malo si promjenila raspored, ali je otprilike slično kao i svaki put. Ja sam , poderan, nesiguran, nenaučen, spor i trom, a ti jaka, moćna velika, iskusna i mudra, mjenjaš se i bježiš , svaki put sa sve većim brojem pitanja. Što broj pitanja nije proporcionalan sa brojem mojih godina? Zar je dječaku lakše da popije vode sa izvora? Zar je meni nemirno more postalo dosadno, zar ja to ka vulkanu ili uraganu bjesnom trčim? O oooo, šumo prokleta, pomozi bar sad!
-Djete drago, smiri se, stani na zemlju crnu i osjeti je. Živ si! Zar to nije dovoljno? Dišeš! Zar to nije previše? Misliš! To je tvoja odluka, ti si meni došao, za to nije istina?
-Istina je, poreći ne mogu. Istina je i da sam došao ja, bez nagovaranja, istina je i da ja hoću tvoju dubinu, sužavanje bi me razočaralo , a nestanak tvoj ubio. Istina je i da želi da idem dublje, da zađem gdje sunce ne dopire, krošnje tvoje,gdje se u nedogled šire, broj tvojih stabala veći da bude, a ti sve moćnija i bolja od drugih šuma. Ali nije istina, da ne želim kompas, nije da neću lijane da mi spustiš, pa da letim kroz tebe, nije da neću lampu svjetlu, pa da ja jednini puteve tovje razbiram. Hoću tvoj mrak, ali neću da u njemu nestane biće moje.

-Dugo se znamo, za mene si još djete, ali razumijem potrebu tvoju da skineš pelene i da počneš stojeći da piškiš. Hoćeš moja stabla da označavaš, da se ne vraćaš, da po mirisu svoj put utabani svaku put razaznaš. Dobro... Razumijem i pristajem.

-Pomožeš mi?

Da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, da, čulo se glasno. dopirali su potvrdni odgovori iz raznih pravaca, stizali su kao strijele ubadajući njegovo tjelo, krpeći odjeću, strijele odapete iz odgovora, smanjivale su se i oštro zabijale u njegovo zgužvano lice, oronulo tjelo i njegove slabe mišice. Lice poče da se smije. Tjelo je jačalo. Mišice uzeše sjekiru i počeše sjeći šumu. Čistina mora da se napravi, temelji ne idu na krš.Zgrada mora da se diže. Šuma mu je dala i više. Vratila je njegovo sjećanje, uzela u naručije njegov duh , preletila tik uznad krošnji nošena vjetrom, svoja stabla, milu svoju djecu, i obilježila svako, već ranije posjećeno.

-Sad sjeci djete moje. Obilježena stabla tvore osnovu, presjeke, modele i situaciju. Sjeci i piši priču.

Stabla odgovora osvjetliše tamu , i druga scena može da počne. Prije toga aplauz, slab ali opet je to aplauz, publika mora nešto da da za 3 dolara. Ili marke. Ili eura. Gdje je se održava predstava? Amsterdam valjda. Onda euro.

Tagovi:

Publika - Više korisnika skupljenih oko umjetničkog djela.
Korsinik - Osoba (Homo sapiens - kao jedino svjesno biće ) koristi muzeje sa određenom namjerom.
Namjera - Vidjeti, naučiti, osjetiti, proći, upoznati, iznenaditi se (Zavisno od prostora ili samog djela)
Individua - jedan korisnik jedna priča. Razlika između individue i korisnika,pametna arhitektura.
Individua ili pojedinac je pojedinačno biće, jedinka, celovita osoba, različita od svih drugih ljudi.Pojam individua označava autonomnu, samosvesnu i samosvojnu jedinku, pojedinca kojem vlastita egzistencija postaje važan problem. U psihoterapiji, individua je u središtu pažnje, a definisana je kao sistem strukturisane jedinstvenosti.

Pametna Arhitektura - prepoznaje svakog korisnika . Korisnik postaje individua.
Pametna Arhitektura omogućuje individualizam.
Individualizam - Omogućen kroz pametnu arhitekturu,koja se mjenja i prilagođava svakoj individui. Formom, oblikom, prostorom, putevima, prolazima i izlazima, ulazima i otvorima, promenjivošću, mjenjanjem, rastom i sužavanjem,

individualizam je filozofski pravac mišljenja, osećanja i htenja koji ističe da je čovek odvojen i drugačiji od drugih i da je celovita i nedeljiva ličnost. Individualizam podrazumeva osoben sistem vrednosti, teoriju ljudske prirode i određena politička, ekonomska, socijalna i verska uverenja i stavove. Po individualistima, sve vrednosti moraju se sagledavati kroz prizmu čoveka, individue, kojoj se pripisuje najviši značaj. Kao teorija ljudske prirode, individualizam insistira na tome da će interesi normalne odrasle jedinke na najbolji način biti zadovoljene ako se jedinki dozvoli maksimalna sloboda, uz odgovornost za odabir ciljeva i sredstava kojima će te ciljeve postići.

Priča - Muzej sad kao cjelina, pruža scenario sa početkom i krajem, glumac korisnik.
Nezavršeni scenario - ostavlja se mogućnost igranja, uskakanja drugih (ne)predviđenih faktora, faktor iznenađenja najveći.

Iznenađenje -
a)Scenario sa dobrom pričom.
b)Scenario sa dobrim krajem.
c)Film koji se gleda više puta.
d)Film koji se ne završava.
e)Scenario pisan od strane korisnika.
f) Bez scenarija.

prostor -

Lični prostor - je prostor koji okružuje jedinku i nevidljivom, nefizičkom, fiktivnom granicom je odvaja od spoljašnje sredine. Ovaj lični prostor je „tampon zona” između fizičke granice individue i "spoljašnje sredine". To je minimalno rastojanje jedne jedinke od druge koje se podnosi bez nelagodnosti. Lični prostor – vitalna je potreba čoveka, potreba koja ne može da se ignoriše bez ozbiljnog rizika.a

umjetničko djelo (Slika, skulptura, instalacija, mulitmedija, medija...), materijali, svjetlo, dnevno ili vještačko, intezitet, frekvencija korištenja,

Stubovi. - pitanja i odgovori. Simbioza.

1. Odnos individue i umjetničkog djela.
Distanca. Individua sa određene udaljenosti posmatra djelo,

nastaviće se