Eto, nekako sam sa vremenom razvio neobičnu naviku.Veoma čudnu, rekao bih! Kako i iz kojih razloga mi se svaki put na istovjetan način manifestuje ta moja nesrećna pojava, ja ne znam ni dan danas da odgovorim, ali mogu sa sigurnošću da tvrdim, da je sigurna i postojana.Nije još nikada iznevjerila.A čovjek je slabo biće , koje traži sigurnost u bilo čemu, na šta može uvijek da se osloni, neko u ženi, neko u drugarstvu, intuiciji ili čak pesnicama sopstvenim, znanju, čistoj odjeći, a ja opet u toj svojoj jedinstvenoj navici. Da li je to neki strah od nepoznatog ili možda neki moj lični bojkot postojeće gradnje, možda zbunjenost ili opet neka trema pred neistraženim prostorom, ko će ga znati, ali mene svaki put protjera kad treba da stupim u do tada neistraženi objekat. Nije to , protjerivanje, tipa - skupi se , izdržaćeš- ne dragi moji, to je takav napad iznutra, da moj organizam traži hitno olakšavanje pod pretnjama pucanja. Već na nekih desetak metara,avaj nekad i sa samog horizonta, kad ugledam neki do tada nepoznati objekat, meni stomak počne da zavija. Polako i stidljivo,ispočetka, varalica ta debela, kao da neće , kao da je samo usamljen i društva mog željan, ali onda iznenada što sam bliži građevini, on poludi. Toliko me stisne, da se skupim u koljenima, napnem iz sve snage da , je li, govno ne izađe na sred ulice, na opštu blamažu mene, usmjerim se, htio ili ne, ka Arhitekturi što sranje izaziva, tražeći WC.
E to je , dragi moji, posebna priča. Toliko sam puta do sada , trčao pohmanitalo, kroz razne objekte, bolnice, univerzitete, poslovne zgrade, zgrade mješovite namjene, fabrike ili čak jednoporodične kuće, tražeći mjesto olakšanja, da sam uspio da razvijem novu tehniku opažanja. Upoznavanje pri brzom hodu. Tako iz te neke polučučeće poze, brzo sam čitao natpise na vratima, pratio fuge po podovima, istraživao materijale na zidovima, prirodno osvjetljenje, instalacije, broj otvora, frekvenciju korištenja određenih prostora, sve to samo da ubrzam sam proces nalaženja sanitarnog čvora.
Tako mi se desilo da ugledam nehotice, sasvim izdaleka na putu prema stanu, novoizgrađen objekat, nepoznate namjene, ali neobično slobodnih linija na fasadi. Ja nisam želio, čak štaviše ni pomisli da skrenem sa šablonskog puta (faks-kuća), ali moj ludi stomak poče da ciči. Šta ću reko, nema mi druge. Fasada zaobljena, brza i dinamična, bez posebnog odvajanja pokrova od zida, prva etaža , ako uopšte postoji u smislu etaža, sva u staklu bez vrata. Gdje su jebena vrata? Nema ljudi, nema nikakvog kretanja što bi mi otkrila ili bar natuknula mogući ulaz do mog spasa. Neka baba! Sporo se kreće, ne , u stvari ona se ne kreće, ona se vuče po zemlji. Ajde ,baba, frka je. Počinjem da psujem,ali baba ne razumije, pošto naravno, maternji je za psovke, a strani za izvinjenje. Konačno, vrata. Unutra, dizajnerski raj jednog auto-salona. Veliki organski pult, nasmješena radnica, stakleni lift u nekoj polulopti, isfolirane lampe vise sa 15 m visokog plafona, sve svjetli i blješti, ali sanitarija nigdje. Pa gdje da kenja čovjek u ovom luksuzu. Stari vuk, pogleda oštrog poče da traži instalacije. Opa, šaht, dobar znak. Instalacioni šaht i ulaz, to je to, dobitna kombinacija. Ali, k****. Iza šahta, vrata sa debelim natpisom šef. Šta ćeš ti šefe , kod šahta. Traži dalje, stari vuče, ne odustaj sad. Znam , znam, reći će sad neko, a što ne pitaš nekoga? Pitao bih ja, ali to je neka moja mala perverzija, sitna ludorija, upoznavanje objekta kroz stiskanje govneta. A i nagrada nije šala. Olakšavanje nakon dugog traženja u luksuznim šoljama modernog projekta. A i sama ta pomisao, da sjedim u nekom kutku zgrade, dok sakriven od pogleda tuđih, punim instalacione cjevi tog vještačkog organizma, kao da postajem njen dio, da smo intimniji, stari poznanici, na ti prešli, ona i ja. Zgrada i debela gola guzica. Neprijatelja uvijek napadni iznutra. Ali vratimo se mi priči. Nigdje sanitarija. Prolazim pored one šalterašice , ništa ne pitajući naravno, približavajući se pokretnoj rampi. Taman da nagazim , da se pokušam probiti do prvog sprata, kad se vučina sjeti. Nindža pokretom , trznuh se uijevom, kolut nazad, salto napred, preleti ogradu rampe i povuče za šteku ispod iste. Oooo, nevaljali arhitekto, znam te, kriješ sanitarije, kriješ ih kurvo građevinska, kao da gospoda BMW salona, nisu puna govana. Unutra, dragi moji, ništa od luksuza. Ništa od mermera, velikih ogledala, skupih sitnih jednobojnih pločica, širine prostora, lagane muzike dok čovjek kenja, fensi lavaboa i ostalog prestiža. Ništa! Mali WC, 6 m2, sa dva pisoara i jednom kabinom. Kabinu bi čak i Nojfertov đak malo proširio. Nešto malo pločica metar iznad zemlje, a ostatak malter , bjele boje. Čuj malter! Jedva se probih do šolje, spustih dasku, naslagah papira, skide gaće i svirka otpoče. Nije loše za jeftinu dasku.Dobro dihtuje.
Moja malenskost pruži velikodušno ruku pomirenja novosagrađenom objektu. Dobro je. Počeh da se brišem , kad ono ko u lošim američkim komedijama, nema papira. Pa gdje će ga biti? Kad je ušminkao fasadu, ulazni prostor, pult i rampu, kad je naslagao LED svjetla na svakom koraku, uradio mozaike po podu, generisao forme po plafonu, istrošio jadnog investitora, da je na kraju WC popušio. Jebiga, još jedne gaće će da štopaju cijevi nadobudnog projekta.
Evo još kratko, da vam opišem jedno fino iskustvo. Čak ću da imenujem projekat, što ne radim često, ali ovaj mi je pružio neopisivo zadovoljstvo, pa je tako i zaslužio neki vid vraćanja, oduženja, toj velikodušnoj usluzi.
Projekat je od Arhitekte Roger Riewe, TU Graz Inffeldgründe, Graz, Steiermark.
Ovaj put moj mili stomak debeli, nije odmah reagovao, što je bilo malo iznenađujuće. Prilazio sam kampusu sasvim ležerno,kulerski štaviše, izdaleka osmatrajući igru kocki (objekata) i otvora na fasadi, tražeći neku poveznicu. Simetrija,asimetrija bilo šta, a stomak ništa. Ubrzah korak namjerno, jer iz svoje zbunjenosti i nevjerice, poželih stari dobri zvuk zavijanja. Ali ništa. Stadoh, napregnuviši vid, kao da signaliziram očima, ostalim organim, da sam ugledao nešto. Pocrvenih,nabubrivši od naprezanja, ali ništa. Alooo... Već sam na pet metara od jednostavnog ulaza , ali ništa. Metar. Ništa. Šta ću pomislih, nemam šta da tražim u novom prostoru, bez zvezde vodilje, pa se okrenuh. Nisam napravio ni dva koraka, kad eto njega. Dobro došao , druže stari. Brzo napred junaci, jer ide četa nezaustavljiva. Ovo ako izađe pre vremena , ode ti zgrada, Rive Rodžeru, ode u istoriju.
Zidovi od neobrađenog betona, sivi i monolitni, svuda se vide fuge šalunge, vrata u istoj ravni sa zidovima, metalna i jednostavna, kao da je zatvor a ne nauka, puno žice i aluminijuma, neka svetleća skulptura i sanitarije. Odmah do ulaza. Svaka čast druže. Ali neću odmah...Previše lako. Prolazim kroz izlazna vrata jedne kocke, napolju lavirint sivih kocki. Kao da je matrica osnove, kockastog urbanističkog plana, ekstrudirana i neobrađena ostavljena na vjetrometini izvan nekog drugog grada. Čudno. Sve je kockasto i bez reklama.Monolitno a opet u tom lavirintu jasno i pregledno. Lavirint, gdje izlaz nije problem. A ni ulaz bogami, jer već sam u drugoj kocki. Drugačiji raspored, puno svjetlosti i ista metalna vrata. Dekanat. Još metala i amfiteatar iza 90 cm širokog ulaza. Dobro je. Evo i Wc-a. Dobar, čist i puno papira. Dekan i ja, kupamo se zajedno u hrpi smeđeg olakšanja.
Izlazeći olakšan, gledao sam okolo ljude što prolaziše mimo mene. Neki čudan osjećaj krivice, zbog neugodnog mirisa i počinjenog djela me obuze. Publika ispitivački i sa negodovanjem, okreće glavu prema ljepšim stvarima, suncu, zelenilu, horizontu i budućnosti. Ja , sam i usran, stajah na obzoriju kamenog spomenika.
Karlov Most, Prag, 2006.
Posts
0 comments:
Post a Comment